Od A do Života

U sljedećem životu
imaću ravnu kosu,
farbaću je u crveno i nosiću šiške,
udaću se iz ljubavi,
rodiću djecu prije tridesete,
živjeću na selu.
Imaću kuću i baštu, tri mačke i jednog psa,
voziću kombi u koji ćemo moći stati svi
i neće biti važno da li smo sjedišta isprljali.
Hodaću bosa, neću se brinuti o prehladi,
nosiću trapez pantalone i šešire,
piću vino isključivo iz vinske čaše,
naučiću da budem umjerena
u korištenju duvanskih proizvoda,
slušaću muziku, ješću prstima
neće mi biti važno da li sam boje odjeće uklopila.
Naučiću da govorim bar tri jezika,
neću brinuti o nebitnim stvarima,
niti čitati populističke knjige.
Imaću dovoljno polica za kratke priče,
spremaću večeru za prijatelje
koji neće pričati loše o meni čim izađu napolje,
smijaću se glasnije,
otići ću na sve kontinente,
plaćaću školovanje bar za jedno siromašno dijete,
iseliću riječ rat iz privatnog posjeda.
Ići ću često u pozorište,
sjediću pored rijeke i slušati šum vode,
naučiću da slikam i zaboraviti da pišem pjesme.
O, kakav će to život biti!

Pogodi odakle zovem

Svjedok sam da zidovi imaju loše pamćenje
(nisu me prepoznale oči stare knjige)
i dokaz da odsječeno uho plaši ljubavnike
(pijani simbolizam djeluje otriježnjujuće).
Drveni most između kore i smole
(nepodnošljivo se lijepim za heroje).
Jaz sam između dvije glave sa istom adresom jastuka,
i ruka koja strpljivo čeka da joj glava da znak da bude ispružena.
Lampica sam crvena, upaljena i zelena pokvarena, treperava.
Koliko me voliš u semaforima?, pita me
dok mi glava luta po izlozima knjižara
tražeći Rejmonda Karvera.
Svijet je obasjana dnevna soba jednog od samozvanih pisaca
koji ne voli da čita, kažem, plaši se mraka
dok u dnu sobe vikom ućutkuje psa, umjesto bijesa.
Ja sam taj pas, pomiluj me!
Ja sam ta ruka, ne grizi je!
Ja sam svijeća u fioci dvije potisnute želje, upali je!
O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi?
pita nas naslov iz knjige.
Između korica i svijeta
u izlogu grada s napadnim blještavilom,
modrica sjećanja, kao pasus iz lošeg trilera
treperi željom da se uprkos svemu volimo,
između tebe i mene nešto sasvim naše skrilo se u sluh.
Budi moje uho, i ne pitaj odakle zovem.

Smrtnost trenutka

Od loše poezije se ne umire,
od nje se crkava, govorim zadihano,
ljuta sam i bijes me savladava.
On me gleda i slutim,
želi da prestanem govoriti.
On želi gledati film
ili bar buljiti u ugašen ekran,
želi voditi ljubav ili treći put ručati.
Ne podnosim pozere i folirante,
politički prekorektne,
smetaju mi lažne pjesničke slike,
zagrli me snažno, govorim zadihano.
Steže me neočekivano jako,
u toplini zagrljaja
zamišljam sve prisilno hospitalizovane
suosjećajući s njihovim bolom.
U tišini sobe potom sinhirono kucaju
moje srce i njegov zidni sat.
Sjećam se, protiv svoje volje,
ptice koja bi izlazila na svaki puni sat
iz kućice u sobi mog djeda.
To je dokaz da i sloboda ima rutinu,
krik zarobljenog glasa,
kojeg se mora oslobađati govoreći ku-ku.
Želim da ga zamolim,
ali urlam jer nisam ptica,
i ne umijem suptilno izraziti želju,
zavoli moj nesklad,
ruke rasparene i misli isprekidane,
zavoli moju prošlost
koja me se ne želi odreći
držeći me kao taoca.
Jednom će od tebe zatražiti ko zna šta da mi te vrati,
zato je zavoli sada
uprkos teoriji protiv Štokholmske bolesti,
i lošu poeziju koja nas gleda cereći se, zavoli
i gitaru sa koje otpadaju žice
kojima te ubadam u srce
i čekam da kažeš ‒ idi, ne znam ovo odsvirati
jer ja želim da se vratim
uprkos ubjeđenju da sam put zaboravila
i da ista voda nikad nije dvaput pitka.
Zavoli snagu povratka
u sudbinski susret mojih roditelja
i čekanje da postanem budućnost
kakvu si oduvijek želio za sebe.

Telegram

Danas, kada sam umrla
majka se zapitala kako će ona dalje živjeti,
otac kao i obično nije ništa rekao,
i brat je ćutao, zatim me okrivio,
njegova supruga
nije stigla misliti o mojoj smrti
zbog suviše obaveza oko djece
koja nisu ništa razumjela
samo su zbunjeno gledala,
prijatelji-pjesnici su na društvene mreže
postavili fotografije sa mnom,
moj momak se istuširao, obukao
i otišao kod majke na ručak,
(danas nije isplanirao moju smrt),
a ja sam dugo tražila olovku
da im napišem da sam srećno stigla.

Sanja Radulović, poezija