dug i lijep život…

uvijek postoji trenutak odluke.
čini mi se da sam jednom
odabrao stranu,
zavjetovao se
na dugi niz pobjeda.

u hodniku se ogledalo otvorilo
pred prodorom moje šake
primajući je lako, kao voda.

zgrabio sam grudvu svjetlosti
koja još od djetinjstva
odbija da mi padne na glavu.

uz samo tri zvjerska ugriza
u utrobu sam smjestio
detektor
za one koje Bog voli.

kroz uzburkanu površinu stakla
buljio sam u svoje lijepo,
sjenom izobličeno lice.
voli? za one koje bira.

pisaću kratke pjesme
kako bih vježbao preciznost.
pisaću duge pjesme
da održim kondiciju.

samo u pjesmama pisaću pisma
svojim ljubavnicama usnulim
uvijek daleko od središta borbe
za život ili život.

u udobnoj izvijesnosti
njihovih toplih skrovišta
svijet će se lako otkrivati
kao šuma.

biću uvijek budan, spreman.
za neophodan odmor
izgradiću pravu kuću.

oženiću se, i priznaću jednom
da sam to zaista učinio iz ljubavi,
u vrijeme naivnosti i entuzijazma.

tako ću se kvalifikovati
za redovnog profesora
na Univerzitetu Prolaznosti,
ali odbiću mjesto
šefa katedre za cinizam.
uporno ću odbijati mjesto.

neću biti ni egzorcista
prevelike nježnosti −
raznosiću paketiće pažnje,
po pozivu.

po pozivu,
odlaziću iznova u istu goru
i uvijek korak dalje
nego u prethodnoj ekspediciji.

tapšaće me po ramenu pred put,
i nestrpljivo čekati da se vratim
iz novoosvojene teritorije
s opiljcima opsidijana
koje ću dijeliti kao karbonado,

dokaz da ovakvih kao ja
ima malo,
da sam čvrst i čvršći
i još sposoban
da apsorbujem svjetlost.

a tamo, u šumi,
neće mi umaći brze sjenke,
mjesečevom rukom vješto izvedene
nove konture poznatih zvijeri.

nosiću maskirno odijelo –
biću prerušen u pokretnu metu,
u meso i lovinu.
čekaću da me konačno proguta
dostojno čudovište
koje ću, zatim, razoriti iznutra.

neću čekati ništa.
nešto ću usput izvijesno razoriti.

na površini ogledala
koncentrični krugovi
igrali su još tren
za mojom povučenom rukom
da bi se tiho umirili u jednoj tački
koja se odmah stopila
s ostatkom slike.

nije bilo nikakvog znaka,
nije bilo praska, ni krša
da najave godine nesreće.
i odlučio sam. (tada?)
imaću…

trka s preponama
ili zašto ne nosim bijelo u bijelom gradu

šetaš dugim bulevarom
u bijeloj haljinici
hajde dete daj deki da jede
daš deki da jede
misliš
možda je on Bog
kom si se redovno obraćala
s klozetske šolje
kad si bila mala
s kim sada razgovaraš
kad se javi neka bahata želja
ili da umiriš savjest
daš deki da jede
da umiriš savjest
on te naravno opsuje
malo si mu dala
koliko je dovoljno
da se nahrani tvoj Bog
pitaš se
dok nastavljaš šetnju
dugim bulevarom
sada bržim korakom
valja što prije proći
sve te prosjake i izloge
i bilborde s likovima ljudi
koji se blaženo smiju
misle
možda sam ja Bog
i svi na bulevaru
kao omađijani isto pomišljaju
čini ti se
prolaziš što prije
a bulevar je dovoljno dug
da se umoriš i shvatiš
kako svakodnevno šetaš
kroz ono što stalno zamišljaš
bulevar je dovoljno dug
da se umoriš
da se umoriš
da se umoriš
bulevar je dovoljno dug
za hiljade koraka
pred svakim preskočiš pitanje
je li moj?
da umiriš savjest
ubrzavaš
prepone postaju previsoke
za tvoj slab odraz
sjetiš se
naskačeš na Boga
niski majušni džokeju
koliko je skokova potrebno
da se umori tvoj konj?
uporno se kladim
na tu izmučenu životinju
pomislim nekad
možda sam kockar
možda sam ja Bog
jbg, bulevar je dovoljno dug
bulevar je dovoljno dug
draga moja
tek da shvatiš kako
ne treba da nosiš
tu bijelu haljinu
prljavo je
vidi ti se sve
dok preskačeš sebe
i pobogu ženo
žulja li te imalo taj tvoj Bog?

noć posle napornog dana

šta me gledaš, bledolika, šta si sad smislila?
pita me riječima izmišljenog pjesnika.

nakon ponovo prekratkog dana
mogu samo da ćutim
i pažljivo prebiram umornim prstima
po sitnim borama njegovog lica
kao po listovima uvijek nove
omiljene knjige.

kuckam nježno o rubove
njegovih zbunjenih usana
kao u kristalna zvona
da oslušnem nenapukle slogove,
zvonku melodiju jezika
iz nekog drugog svijeta,
ili samo s drugog pola,
nešto da zvuči kao
slava trenutka,
poraz geografije.

čujem
tek odzvanjanje sopstvenog glasa
koji ne ispuštam:

šta radimo u menažeriji zgrčenih,

narogušenih,

reci mi,

šta radimo ovdje

gdje se dodiri broje

kao par sati sna manje,

par neplaćenih sati više,

malo ritmičnog disanja

između dugih vožnji

u zagušljivom busu

prepunom kaktusa,

uplašenih ježeva?

zašto smo tu?

u bijelom gradu

u kom sam proglasila rat

nezahvalnim prosjacima

koji pripremaju novi napad,

čak i sada, dok se povlačim

ka vlažnoj poljani purpurne posteljine.

u šumi

visokih bilborda

s kojih blistaju slike plaćenika,

javnih agenata u skupim odijelima

što nišane osmjehom i lako obaljuju

brojčano jaču svakodnevnicu

koja ispod njih žurno prolazi

u neudobnoj obući iz Kine i Španije,

juri u cipelama

koje idu u korak sa svijetom.

i koje, uglavnom, ne može da priušti.

imam iste takve, više pari,

u jednima sam danas hitala ka učionici,

prostoriji punoj mladih

koji očekuju izvjesnu otmjenost

u oblačenju, i u poeziji.

kad se neko od njih

hrabro uzvere uz bedem

dugo branjenih riječi

pa s utvrđenog vrha

glasno pozove na rušenje,

neočekivano pomislim domovina

i osjetim čudnu prazninu.

prazninu

sličnu onoj koju sam jutros

oslobodila iz ranca,

na autobuskoj stanici,

nakon što sam osmijehom

raskrčila put

kroz gomilu tamnoputih,

bezdomnih mladića.

prevrnula sam cijelu torbu,

i našla da ne fali ništa,

baš sve je bilo na mjestu:

novčanik, parfem, četka, četkica,

prljav veš, nekoliko knjiga

i stid

na plastičnom licu jedne od replika

čovjeka koji pati,

i koji se još uvijek dobro prodaje.

na tržištu vlada velika potražnja

za opšteprimjenljivom plastikom.

plastikom koja se topi dok o njoj pišem,

ili kad svlačim bijelu haljinu s greškom

i tražim po koži mjesto našeg susreta.

mjesto susreta.

jesi li smislio
kako da mi se večeras
približiš,
pogledom ga pitam.

s leđa,
ćutke je pronašao način,
i najzad sam prošaputala:

mislim o tome
kako me nikada
ne povučeš za kosu,
zar me baš nimalo
ne voliš?

Marija Dragnić, Konfabulacije, Beograd: PPM Enklava, 2019.